INSOMNIJA

 

03:21 iza ponoći. Kuc kuc.

Dobro jutro, dan može početi.

Došla je, ona nikada ne kasni. Ponekad se poigra s njime pa dođe pola sata kasnije. Da mu da lažnu nadu, da pomisli kako to nije ona, prijateljica s kojom je u bolesnom odnosu već tri godine. Neodrživom. I kaže psihijatar još dvije, još dvije godine trebaju proći. Tri je već odvalio. Tri od pet. I onda će ona otići, onda će ga pustiti na miru, naći drugog prijatelja kojemu će uništiti život. Sedma od devet. Ironično.

03:21 i on otvara oči, kreće. Kreće u crnilo, u novu rupu bez dna. Umoran, prazan, beznadan.

Um je ustao ali tijelo nema snage. Ali um vari. Rekao bi The Beat Fleet “Moj um vari samo prirodne stvari”.

,, Moje su misli široke,moje misli nisu krotke

Moje misli su gorke ka gutljaji votke

Moj um se vine u visine i ka sa nebeske tribine gleda kako klecaju seljačine.

Moje čelo se žari, moje vjeđe se pote.

Pazite žohari.”

I 03:21 je i on ustaje i slika. Slika najljepše užase koje je ikada stvorio.

I svaki put kada ga pitaju zašto slika on nema odgovor. Jer on je slikar. Ne po struci nego u mašti. On je slikar, a slikar slika. Krojač kroji, a šivač šiva.

I slika najljepše užase u to gluho doba noći, u tim čarobnim praskozorjima. Užase koje sprema u posebnu kutiju ,Pandorinu kutiju koja nikada ne smije biti otvorena jer će izaći sva zla ovoga svijeta. Sprema te grozote ispod tepiha da ih nitko ne nađe, da ne ugledaju svjetlo dana. Jer ne bi oči svijeta to podnijele, ne bi vid puka to shvatio.

A on, on mora biti kolega, roditelj, susjed, on mora biti ljubavnik i prijatelj. Nečiji sin i unuk.

A želi da ga nema. I moli Boga, moli ga, moli, onog istog Boga kojega je jučer psovao, onog istog Boga koji mu više ne pomaže, a uvijek je bio tu za njega. I pita se zašto, zašto, zašto Bože, zašto si me ostavio.

Kada zakorači u dan, navuče masku lijepe vanjštine, on je lažno sretan. Nitko ne može pretpostaviti da se iza anđeoskog lica i zaraznog smijeha i osmijeha koji vole mase krije trulež. Da ga netko zareže našao bi unutra tamnosmeđu gnjilu nakupinu tkiva. S tamnocrvenim i crnim elementima. Koja zaudara. Smrdi. Ide zelenkasta parica iz nje, kao u crtićima. Parica bespomoćnosti, straha, panike i bola.

I takav lažno sretan kroči svijetom. Korača stazama, a svaka od njih vodi u ponor. Ponor beznađa i jada.

,,Jer ko visoko leti nisko pada.”

03:48. Kuc kuc.

Spavaš li?

🖋️ Patricia Hećimović