MUCAVICA

 

Počela sam mucati s 12 godina.

Kada se baka koja me praktički odgojila dok su roditelji radili preselila 525 kilometara južnije, 525 kilometara tužnije.

Bilo je gadno u početku. Ali ni blizu onome što je uslijedilo 10-ak godina kasnije.

Ružno me bilo za vidjeti kako se borim sama sa sobom, nepostojećim svemirima i kako se grebem za dah.

Bila sam, i ostala, onaj tip mucavca koji ne može početi s radnjom govora.

Prevelik udah i blokada izdaha. Držim zrak u plućima, u sebi. Ne puštam ga van. A kada to potraje nekoliko sekundi predugo zapravo prestajem disati.

A govorimo kroz izdah. Ne kroz guzicu. Kroz izdah. Uz upotrebu mimike.

Ni usta mi u cijeloj toj blokadi nisu radila, naravno.

I onda je to izgledalo nekako ovako (uključite zvukove): đinovski udah i (bubnjevi) jedan iznimno glasan, neartikuliran A-A-A koji je u nekoj mojoj mucalačkoj teoriji trebao biti predglas.

Ali to nije bio. Bio je jedini glas koji sam ispuštala. I brzinom svjetlosti mu povisivala tonalitet. Dok se ne bih počela gušiti i dok mi ne bi poiskakale žile na vratu od napora.

Gadno, zar ne?

I onda bi tu i tamo taj gorostasni A eksplodirao na tisuće komadića i uz udah preživljavanja bi iz mojih nepomičnih usta izašao ostatak riječi ili nedajbože rečenice.

Iskreno? Teški HC.

Svi smo bili zbunjeni, svi smo bili šokirani. Bila sam najnormalnije dijete koje je samo odjednom izgubilo umijeće govora.

I tu na scenu stupa slavni spasitelj svih mucavca republike Hrvatske, Europe i svijeta, jedan jedini, doktor Darko Novosel iz Opće bolnice Varaždin.

Kako se kaže, čovjek i životvorac.

Ali on je takva veličina da zaslužuje posebnih par kartica teksta, a ne crticu u mojoj životnoj ispovijesti.

Long story short, dr. Novosel je bio mesija za mucavce. Čovjek koji je činio da i najbeznadniji slučajevi progovore.

Bitna stavka cijele štorije, “mucanje je neizlječiva bolest”.

Jednom kada promucaš mucaš cijeli život. U fazama i intervalima.

A sve je stvar trigera, okidača i životnih šokova.

Veći životni šokovi, veće životne promjene i hop, mucanje se vraća

3 puta sam se kroz život vraćala u Varaždin na “odvikavanje od mucanja”.

2 puta u trajanju cijele terapije od 2 tjedna i zadnji put prije nekoliko godina kao odrasla frajerica mucavica kojoj je bilo dovoljno se priključiti grupi na 3-4 dana i savladati, točnije, ponoviti ono što usta i tijelo već znaju.

Kako što kraće prepričati Varaždin? Iskreno, teško. Ali pokušat ću.

Terapija traje 2 tjedna i provodi se u bolnici, hotelu i po ulicama grada Varaždina.

Svi smo zajedno. I onaj od 55 godina i curica od 12, odvjetnici, zubari, studenti, učenici. Muško i žensko. Svi živimo tih 14 dana u simbiozi.

Prvo učimo disati i otvarati usta. I to bratu bratu učimo sigurno koja 4 dana. Jer mucavci ne dišu. Zapisati ovo negdje sa strane u tekicu. Zato i mucaju. Mucanje je prvenstveno problem disanja.

Radi se na mimici, na iznimno jakoj mimici koja kod pojedinaca nije funkcionirala čak desetljećima. Stravično.

Pa su vam to one sheme: stojiš pred ogledalom i uz iznimno naglašenu mimiku izgovaraš rečenice poput:

,,Ana ide u Ameriku.” ,,Eva ide u Egipat.” ,,Uroš (nismo imali Uroša) ide u Ukrajinu.” And so on and so on…

Dolazimo do zabavnog dijela. Kada terapije u bolnici završe, svi zajedno se  vraćamo u hotel. Hotel u kojem su smješteni svi mucavci. Totalno fun, zar ne?

E, ali šta je. Ne možeš ti sada tek tak dobiti ključ od sobe ili kruh uz ručak. Potrebno je izgovoriti uvodnu, baznu rečenicu, koja je kamen temeljac svakog izliječenog mucavca koji je popratio ValMod program dr. Novosela.

,,Osjećam se opušteno i mirno dišem.”

,, Mogu li, molim Vas, dobiti ključ od sobe broj 67?”

A ako ne kažeš uvodnu rečenicu i brzinski pokušaš izmucati potrebu za ključem ili kruhom bez istih ćeš i ostati. Svi su uigrani, svi su tim. I to je ono najfantastičnije kod ValMod programa. Doktori, medicinske sestre, recepcioneri, kuhari, konobari. I, naravno, svi predivni građani Varaždina grada.

Jer na kraju terapije, nakon neugodnih telefonskih poziva bivšim pacijentima, ulaziš u noćnu moru svakog mucavca – izlazak na ulicu i obraćanje nepoznatim ljudima.

A svi ti divni nepoznati ljudi toga, da se ne lažemo, malenog grada na samom sjeveru Hrvatske itekako znaju da su meka mucavaca.

I dok se ti treseš i umireš iznutra 1000 puta prilazeći gospođi koja se vraća s posla i pritom tiho izgovaraš sebi u bradu ,,Osjećam se opušteno i mirno dišem”, gospođi je već sve jasno.

I treperi ti glas ali ti IZGOVARAŠ to famozno pitanje na koje te apsolutno boli briga kako glasi odgovor… : ,,Dobar dan. Oprostite, molim Vas, znate li u kojem smjeru se nalazi pošta?” (smajlić)

Zaboli tebe, prijatelju moj, i za poštu i za gradsku skupštinu i za stadion. Ti si u teškom delirijumu i slavlju jer si napokon postigao nešto što ti možda 20 godina nije pošlo za rukom.

Ti si se obratio strancu i uspio izgovoriti rečenicu.

I taj čin ima takvu moć i veličinu da brda pomiče.

Ja sam ružno i gadno mucala.

Najružnije tamo negdje u dobi od , lupit ću, 21, 22 godine. Tiger? Gledanje bliske osobe kako nestaje u nekoliko mjeseci. Odlazi u vječna lovišta, jel…

Mucanje je u tom trenutku lupilo na moj identitet. Nisam mogla izgovoriti vlastito ime. Patricia kao takvo je noćna mora od imena za svaku osobu s govornom manom. To “r” i taj kaotični početak koji čine “pa” i onda im trebaš dodati “tr” su živi užas.

To je ovako nekako izgledalo: ,, Pa-Pa-Pa- PA-PA!-PA!!-PA!!!………PATRICIA!!!”

Jebeni horor. Dan danas znam žešće zbrejkati u trenutku predstavljanja.

I u toj fazi sam učinila jedan od boljih životnih poteza. Nisam bila plaha, softić i pizdek.

Bio mi je, iskerno, pun kufer toga da mi mucanje ponovno pokušava zagaditi život. U tom period sam studirala ekonomiju (koju dan danas ne razumijem) i  načula da na fakultetu postoji fantastična profesorica talijanskog jezika. I ne budi lijena, složim dotičnoj profesorici mail sadržaja:

,,Poštovana, bla bla bla, ja sam ta i ta i imam veliku govornu manu – mucanje. Dovoljno sam zrela da znam da je jedini način da se izborim s tim demonom pričanje i govor u nepoznatoj skupini ljudi. Ne zamjerite, talijanski kao takav mi nije prioritet, cilj mi je pobijediti mucanje na Vašem kolegiju.

Srdačno,

Mucavica Hećimović”

Žena se oduševila mojim pristupom, objeručke me prihvatila, a ja sam 2 semestra zabavljala studente na satovima talijanskog svojim previsokim tonovima i borbom za riječi. Trebam li uopće spomenuti da sam talijanski razvalila i upisala dvije petice u indeks?

Danas ga ne znam beknuti jer ga nisam koristila 10 godina tako da me ne testirajte.

Svašta sam vam nadrobila. Ali mi je iznimno drago da jesam. Ima tu još detalja i detalja…

Ali kako sažeti 20 godina mucanja?

Bitna stavka odrastanja je ta da nisam bila izrugivana u školi. Ni osnovnoj ni srednjoj. I hvala nebesima na tome.

Mucala sam i to se znalo. Ali sam bila štreberica i odlikašica, I ono najbitnije, mali bahati mangup koji nije dao na sebe. A u toj dobi je to bila prednosti. Smijali su mi se, naravno da jesu. Ali smijali smo se svi zajedno. Jer je to ponekad (čitaj najčešće) zaista bilo tragikomično. Uvijek pamtim događaj kada sam odgovarala engleski u gimnaziji i toliko sam brejkala, a toliko dobro znala, da se profesorica prva opalila smijati, a nakon nje cijeli razred sa mnom na čelu. Jer je doslovno bilo “oteli se više”.

Dok to, na primjer, nije bio slučaj u mlađoj dobi. Imala sam fazu u kojoj doslovno nisam željela govoriti. Mater je bila moja usta. Jadna žena. Telefon nije dolazio u obzir. Čak sam otišla tako daleko da sam Vericu tražila da ide u školu i traži od profesora da ne moram govoriti, da se mogu samo pismeno izražavati. Na sreću, ta zamisao mi nije prošla i uz iznimno razumijevanje od strane razrednice, psihologice i majke sam ipak pričala u školi. Jedva ali sam govorila.

A možda je to sve život. Možda da se ta nesretna baka prije 21 godinu nije odselila u Baćinu i da ja nisam život gradila na negovorenju i na iznimno puno čitanja i pisanja, možda danas ne bih imala takav literarni dar.

Pisalačko i stvaralačko umijeće koje brusim već 20 godina. Jer svih tih 20 godina negovorenja i mrženja glasa i izgovaranja riječi sam gutala knjige. Jer sam tamo, u knjigama, mogla biti u tišini. Nitko me nije tražio da izgovaram, da se borim za dah, da se borim za goli život. Fikcija, slova, riječi i ja. I nitko drugi nije bio potreban.

Danas šatro ne mucam. Ali kada zamucam, izmucam dozlaboga. Do tih razmjera da me ljudi koji su mi ušli u život zadnjih nekoliko godina od kada navodno ne mucam, pitaju “koji je ovo vrag sada bio?!”

Uvijek pamtim anegdotu s Velebita od unazad nekoliko godina kada sam na jednom sljemenskom treningu ili hajku poželjela ono žuto egzotično voće duguljastog oblika  ne znajući da nemam nikakve šanse izgovoriti naziv istom.

Tako da se na +40, na golom kamenu i kršu, Vaganskim ili kojim li već vrhom orilo ,,Daj mi ba-ba-ba-ba-ba-ba-BA-BA-BA-BANANU!!”

Salve smijeh, šok i nevjerica, zbunjeni pogledi i ,,evo ti banana, je**** te banana!”

Danas otežano zatvaram usta. I kada novajlijama u mome životu kažem tko sam i što sam, ljudi mi ne vjeruju i misle da im se šalim s intelektom. Zamijenske riječi, krivi naglasci i prebacivanje slogova moj su zaštitni znak.

Kao odrasla profesionalna mucavica s preko 20 godina mucalačkog staža ima razvijene takve tehnike kamuflaže ove grozne mane da me i najkritičniji među masom teško otkriju.

Mislim da je bilo dosta štorije oko moje mucalačke ludorije.

,,Osjećam se opušteno i mirno dišem.”

I nadam se da će i vama ostatak dana i tjedan proći u istom tonu.

S bezbroj izgovorenih i more i more neizgovorenih riječi i rečenica,

srdačno vas pozdravlja i voli vaša Mucavica

U spomen na čovjeka i životvorca, doktora Novosela, putnika koji se otišao s varaždinskog perona 08. rujna 2023. put Vječnih lovišta

🖋️ Patricia Hećimović