PRISLONJENE UZ ZID

Blijedih lica tresle su se kao trske na vjetru gledajući u odlučno lice vojnika Mirčete Vermezovića i dugu tamnu cijev kojom je ciljao malo Ružinu, malo Kajinu glavu. Stjerane u kut na kraju Ulice Bagrema i prislonjene uza zid nisu imale previše izbora kao ni prava na odlučivanje ili pregovaranje.

,,Gde su dečaci?“ – režao je Mirčeta.

,,Preklinjem Vas, pustite nas!“- izbezumljeno je zapomagala Ruža.

,,GDE SU DEČACI?!“ – zaurlao je Mirčeta ovoga puta još grublje.

,,Otišli su prije četiri dana Ankinoj sestri u Split, nisu u gradu.“ – jedva je kroz suze Kaja uspijevala sročiti riječi.

Uznemiren plačom ovih dviju žena i Mirčetinim urlanjem Ivanov pas je počeo oštro lajati tri kuće dalje.

,,Ne možemo Vam pomoći, nemamo informacije o djeci, odveli su ih iz grada. Ni nama nisu htjeli dati točnu lokaciju.“ – pokušala je iole pribranije odgovoriti Kaja.

Znao je vojnik Vermezović da žena govori istinu. Svatko s imalo pameti u glavi bi odveo djecu što dalje od ovog pakla.

No, on je imao naredbu. Zadatak. Misiju. Imao je popis, imao je listu. Listu muške djece toga dijela Slavonije koja su trebala biti uklonjena. I bio je ustrajan u naumu da zadatak i izvrši.

Prislonjene uza zid, ove dvije Vukovarke bez ključne informacije više mu nisu bile ni od kakve koristi. Neugledne, takve kakve jesu, ni za prisilni snošaj nisu bile.

,,Glavu prema zidu.“ – smirenim i ledenim glasom naredio je vojnik.

,,Ne…ne, molim Vas…“ – bespomoćno su jecale žene.

,,Glavu prema zidu.“ – ništa grubljim i uznemirenijim tonom ponovio je vojnik.

Okrenule su se. I dalje se tresući poput trska na vjetru. Sada jecajući sve tiše i tiše.

Mirčeta Vermezović je napravio dva koraka unazad.

Pucanj. Pucanj. Korak, korak, korak, korak, korak, korak, korak. Pucanj.

Ni jecaj ni lavež se više nisu čuli u toj tužnoj vukovarskoj večeri u Ulici Bagrema.