DJEVOJKA OD SVILE

 

Priča je to o djevojci od svile. O djevojci najsjajnije, poput žita plave kose, o djevojci najmekše kože i najblistavijeg osmijeha kakav taj dio doline nikada vidio nije.

O djevojci skrivanoj od  pogleda znatiželjnika, potencijanlih udvarača i seoskih lakoumnika. Točnije, od bilo koga tko bi mogao oduzeti djelić savršenstva tome nježnom stvoru.

Otac ju je čuvao za najhrabrijeg i najljepšeg mladića s najvećim  mirazom čiji je dolazak u dolinu bio znan i iščekivan godinama. Jer glasine o biseru u obliku žene koji živi u samotnoj kućici kraj rijeke iza najviše planine toga kraja se pročuo odavno.

Samo najhrabriji mladić koji uspije savladati gorostasne planinske vrhunce i uhvatiti se u koštac s najvećom zimom i vucima koji mu priječe put ima pravo na ruku djevojke od svile.

Ali i u ovom dijelu priče je vrli otac smislio završnu prepreku i krajnji test hrabrosti za muškarca kojemu će predati svoju kći.

Na dnu hladne i brze rijeke se nalazila školjka koja je skrivala biser sjajniji i od prvih jutarnjih zraka sunca koje bio promilile sa svakim novim danom iza planinskih vrhunaca i budile snenu djevojku milujući njezine plave vlasi i mlado lice.

Kada savlada planinu mladić mora izroniti školjku unatoč zimi i unatoč mulju koji brza i nabujala rijeka diže. Tek kada otvori školjku, izvadi biser te ga preda djevojci dolinom i okolnim krajevima će se proširiti glas da je djevojka osvojena.

Samo jedan sitan detalj je kvario očev pomno smišljen plan. Nizvodno niz rijeku je živio sa starom majkom i dvije mršave krave gordi, a siromašni mladić koji je nerijetko šetao obalama rijeke. U tim šetnjama susretao je djevojku od svile i provodio ono malo vremena s njome prije nego što bi ih otac uočio i žurno zvao kći da se vrati unutar zidova kuće.

A djevojka od svile je voljela njihove susrete.Voljela je pričati s mladićem i slušati njegove izmišljene priče. Bio je jedino živo biće toga kraja koje joj je razvlačilo onaj blistavi, s početka priče spominjani, osmijeh na lice. Svakim slučajnim kratkotrajnim susretom prijateljstvo je raslo, a djevojka se u toplinu doma vraćala sve sretnija i sretnija što je brinulo oca koji je strahovao od najveće nepremostive prepreke svijeta znane još od davnina. Strahovao je od ljubavi koja bi mogla začarati srce njegove kćeri. Jer siromašni gordi mladić nije bio onaj koji je njome namijenjen.

Krajem jeseni i početkom samo još jedne u nizu oštre zime dolinom se proširio glas da se hrabri stasiti ljepotan uputio preko zaleđenih vrhunaca u pohod na djevojčinu ruku.

A samotnu kućicu kraj rijeke je zahvatio val očeva uzbuđenja i djevojčine tuge.

Nije željela biti osvojena, nije željela biti predana. Jer zbilo se ono čega se otac pribojavao. Njezino srce je kucalo nekom drugom melodijom. Melodijom ljubavi i smijeha, sreće i veselja spram gordog mladića.

Dani su prolazili, vjetrovi puhali i snjezi padali, a junak se približavao dolini.

Suze su caklile djevojčine oči i kotralje se poput lavine od bisera tužnim licem.

Sve to je iz prikrajka promatrao gordi mladić dijeleći ljubav i tugu s djevojkom od svile. Miraz imao nije doli dvije stare krave za koje je znao da djevojčinog oca zadovoljiti neće.

Njegovo srce je tuklo za svaki njezin udisaj, osmijeh i ukradeni trenutak kraj rijeke.

Košmar je rastao između aktera ove  priče. Očevo uzbuđenje, djevojčina nesreća, mladićevo besciljno tugovanje i junak u dolasku punili su hladne dane i noći u dolini.

Promililo je i toga jutra sunce svoje oštre zraka iza planinskih vrhunaca osvjetljavajući put hrabrome junaku koji je bio nadomak sela. Probuđeni otac otvorio je vrata samotne kuće i pošao umiti se na rijeku. Koračajući prema rijeci uočio je blještavilo sjajnije od svega što mu je živo oko do tada vidjelo. Pitajući se što bi to moglo biti ubrzao je korak s nestrpljenjem.

Došavši do izvora svjetlosti dočekala ga je sudbina. U punome sjaju iz rosne trave očevo naborano lice je zabljesnuo sjaj najsjajnijeg biserka ikada viđenog u tim krajevima. Bisera polegnutog u unutrašnjosti školjke koja je meko ležala na travi.

Ništa ocu jasno bilo nije, podigao je školjku te otišao pokazati biser kćeri. Ušavši u kuću unutrašnjošću je prohujao snažan leden vjetar i otvorio vrata djevojčine sobe.

U očaju otac pade na koljena, ispusti školjku, a biser se otkotrlja do praznog kreveta na kojemu je do sinoć snivala djevojka od svile.

Ista ona djevojka najsjajnije, poput žita plave, kose, najmekše kože i najblistavijeg osmijeha koja sada sniva sne u nekoj drugoj dolini kraj neke druge rijeke.

I obasjana suncem i toplinom poklanja svaki blještavi osmijeh voljenom gordome mladiću.

🖋️ Patricia Hećimović