HLADNA NOĆ TIJELA

 

Zavrtila je oko prsta nikotinsku žvaku potezima iz kojih je bilo jasno da je tom vještinom odavno ovladala. Podigla je ovratnik kaputa i uvukla vrat unutra u pokušaju da se zaštiti od oštrog siječanjskog vjetra. Toliko ju je šibao po licu da je strahovala da joj ne uništi jedan od glavnih alata zarađivanja.

Klaudija. Prigodno ime za kurvu. Prođe joj umom misao o vlastitu imenu.

Čekajući Olivera brzo se kretala gore-dolje ulicom. 4 koraka prema St. Joseph Street, 3 koraka nazad prema rijeci. Bio je stalan klijent, dobra mušterija. Siguran izvor prihoda.

A i njegovu potrebu za javnim eksponiranjem je mogla dodatno naplatiti.

Vivien mu takvo što nikada ne bi mogla priuštiti. Ne u ispranoj pregači na točkice sa skorenim tragovima tijesta od sedme ture ispečenih pogačica i najiskrenijim osmijehom domaćice kakav Zapadna Virginia još vidjela nije.

Iz tame ulice se odlučnim korakom približavala korpulentna silueta koja je pripadala Oliveru.

Stao je pred Klaudiju, snažno je uhvatio za struk i privukao sebi.

,,Ali ja ne…Znaš da to ne radim…“ – potpuno neuvjerljivo će Klaudija.

,,Oh, začepi, Klaudija! Do kada ćemo se lagati?“- samouvjereno odbrusi Oliver i pritisne joj silovit poljubac na željne usne.

Ona poklekne pod pritiskom i prepusti se Oliverovoj dominaciji.

Zaljubljena kurva i napaljeni mrtvozornik. Kombinacija koja je u startu bila predodređena na propast.

Držeći čvrsto ovratnik kaputa, kao da će joj ta radnja pomoći da se ugrije, krene s mušterijom prema obali rijeke do nerijetko posjećivane olupine čamca.

Tišinu noći Charlestona još je jedino prekidalo odlučno koračanje njezinih istrošenih potpetica i zvuk paljenja i uvlačenja tko zna koje cigarete taj dan u Oliverova pluća.

Nije dugo čekao kada su došli do lokacije obavljanja posla. Oliver nikada ne čeka.

Razodijenuo ju je u dva-tri odlučna i uigrana poteza. Taman toliko koliko je dovoljno da započne transakciju, da obavi posao.

Njihov čin je bio šablonski. Uvijek i oduvijek. Hladan, neemotivan, poslovni čin s krajnjom svrhom zarade.

Njezino pogrčeno tijelo prebačeno preko čamca, kao po kazni. Njegovi žuti pušački prsti na njezinim ustima i palac i kažiprst koji vuku očne vjeđe prema dolje. Kao da joj pokušava izbaciti oči iz glave.

Da ne vidi na što je spala. Do čega ju je dovelo odustajanje od fakulteta dva ispita prije kraja studija. Da ne vidi čime plaća rentu malog pljesnivog stana u srcu crnačke četvrti.

Nego samo da guta smrdljive pušačke prste čovjeka za kojim joj je srce treperilo.

Iako je Oliver bio njezin klijent, Klaudija se osjećala kao da je poslovna situacija obrnuta. Kao da je samo jedan u nizu leševa koji je Oliver taj dan pregledao, razrezao, učinio potrebno i vratio u policu A17 neznanog mrtvaca u podrumu lokalne bolnice Roper Hospital.

Kada je odlazio, nikada je nije ljubio. Samo na početku susreta. Da Klaudija dobije dovoljan emotivni push i uzlet da bez suza i nagona za povraćanje odradio posao koji je ionako sama odabrala.

Novac uvijek u kuverti, uvijek netom nakon čina. Strogo profesionalno, jedino održivo i izvedivo.

Obostrano „hvala“ i „čujemo se“ na rastanku. I zvuk istrošenih potpetica i paljenje i uvlačenja cigarete kako odlaze u suprotnim smjerovima.

Rano jutro, 05:47 h, Oliver otvara vrata bolnice spreman zakoračiti u još jedan radni dan i koracima probiti grobnu tišinu jutra mrtvačnice.

„Dobro jutro, šefe!“ – veselo će Rick spreman odmagliti iz ove ustanove čim preda smjenu.

„Jutro, Rick.“ – manje euforično će Oliver.

„Gazda… klijent je u boksu. Bilo je i ljepših slučajeva. Osjećam dužnost upozoriti…“ – reče Rick podižući dlanove kao da se brani.

„Je li dovoljno loše da mi pokvari doručak?“ – ispali neumjesno Oliver šalu na koju se nitko od dva živuća i nekoliko mrtvih duša u prostoriji nije nasmijao.

Rick napusti odaje, a Oliver se primi posla. Otvori ladicu, a miris izgorene kože ispuni tamnu podrumsku prostoriju.

Prednost dugogodišnjeg staža u mrtvačnici je ta što nema više tog mirisa ni prizora koji može navesti tijelo na grčenje i izlučivanje sadržaja.

Ali ovog tmurnog zimskog jutra, u podrumu na kraju grada, nešto je ipak izazvalo Oliverovu fizičku reakciju. Do te mjere da je razgrnuvši plahtu stavio žute pušačke prste na vlastita usta i povukao oči prema dolje. Da su njegove oči ispale van ne vjerujući u prizor koji vide.

Dobro znana bijela koža potraćenih nada i neostvarenih snova prekrivena ranama od gašenje cigareta na istoj. Čik do čika, rupa do rupe. Cijelo beživotno tijelo unakaženo tragovima omiljenog mu poroka.

Ne dišući, bez boje u licu je zurio u prizor ispred sebe. Njegova dva poroka spojena u jedno. Dva poroka od kojih je jedan ubio drugi. I cijelo mlado tijelo prepuno rana od gašenje.

Osim stopala. Ona su ostala nedirnuta. Iskrivljena stopala od kilometara i kilometara prijeđenih u istrošenim potpeticama.

Bez mogućnosti da odradi radni dan sjedne u auto i krene prema kući paleći treću cigaretu toga jutra. Mora se pribrati. Mora smisliti laž za Vivien zašto je došao kući. Morao je žvakom ukloniti smrad cigareta iz usta. Vivien je mrzila njegov pušački dah.

Bivši pušači su najgori kritičari. Nikada mu nije prešla preko toga što se nakon obostranog truda i uzajamne podrške, nakon 7 godina nepušenja, vratio tom otrovu.

Vivien nikada nije pokleknula. Jednom kada se ostavila poroka je našla novi. Govorila je, manje štetan. Nebrojene ture pečenih pogačica i isto toliko kilograma više. Kliše.

Smirenim potezom primi kvaku vrata i kroči u kuću. A prizor ga zbuni. Sve što su njegove oči vidjele toga jutra je bilo zbunjujuće. Vivien sjedi za blagavaonskim stolom odsutnog pogleda gledajući u prazninu ispred sebe. Nekada tople i vesele oči usrdne domaćice sada su bile hladne, mrtve i omeđene tamnim vrećicama. Kao od neprospavane noći.

„Vivien…dušo…kući sam…“ – izgovori Oliver besmislenu nakupinu riječi.

Muk. Od Vivien glas ne dolazi. Samo mrtvi tupi pogled u suprotan kraj kuhinje.

Približi joj se da je poljubi. Uvijek je mirisala na pogačice. Na ture i ture pečenog tijesta.

Izuzev toga jutra. To jutro je smrdjela na užas, strah i neprospavanu noć. Toga jutra je smrdjela na dim.

Vivien pogleda muža pogledom koji nije pripadao njezinim očima, pruži mu nešto u ruku i kaže: „Pričuvaj mi ovo, dragi, idem napuniti kadu. Cijelu noć samo čekam kupku i da isperem ovaj smrad sa sebe.“

Ustane i ode prema kupaoni kao da je cijela situacija najnormalniji nastavak svakog njihovog jutra. Zalupi vratima kupaonice i okrene ključ u bravi. Zvuk naglog mlaza vode prostruji kućom.

Dovoljno glasan da priguši unutarnji krik Oliverovog užasa dok je gledao u polupraznu tabakeru i upaljač koji mu je supruga ostavila na čuvanje.

 

🖋️ Patricia Hećimović