KADA CVIJEĆE NE ŠUTI

Dvadeset i šest tamnocrvenih ruža na savršeno ispeglanom bijelom stolnjaku. Upravo toliko ruža koliko je njoj godina. On i ona. I oboje znaju zašto su ovdje iako je on cijelo zbivanje pokušao zamaskirati krinkom jedne obične večere u zimsko predvečerje.

Ali nervozan je, tako je očigledno nervozan. Savršen u svoj toj nervozi. Dovoljno za sada ali ne i za zauvijek.

A ruže ih šutke gledaju i čekaju. Svi čekaju. Čekaju da on podigne baršunastu zimsku kapicu smještenu s desne strane buketa. Da podigne stakleno zvonce i otvori zelenu satensku vrećicu što se krije ispod krhkog stakla, krhkog poput njezine vjere u budućnost s njim. Drhtavom rukom uzme kutijicu i postavi to tako ofucano i teatralno filmsko pitanje – želiš li biti moja zauvijek?

Voli ona njega. Ali ne na način na koji bi ruže to htjele. Ne do vječnosti, ne za zauvijek.

🖋️ Patricia Hećimović