KONCERT NA BALKONU

Udahnula je dim netom pripaljene cigarete, a vršak smotuljka je zaiskrio crveno-narančastim žarom. Crveno-narančastim poput zalaska koji je upravo promatrala dok je Sava gutala sunce. Fascinantni su zalasci zadnjih godina. Fascinantno koliko smo sjebali majku zemljicu da nam priređuje takve spektakle svako predvečerje.

Ili crveno-narančastim poput one njegove odvratne jakne. Mrzila je narančastu boju. Mrzila je tu jaknu. Njega ne. Njega nije mrzila. Dostojevski je tamo nekad u nekom stoljeću rekao da suprotno od ljubavi nije mržnja nego ravnodušnost. Dok god žena pokazuje emociju, bilo pozitivnu ili negativnu, imaš šansu. Gubiš je onoga trena kada postane ravnodušna. Ravnodušnost je znak za game over. Pročitala je to na internetu, naravno. Da ne bi netko pomislio da čita knjige. Knjige su za štreberice. A ona, ona je tijekom godina dosegla level pro ravnodušnosti. Zaradila Master u boljenju kurca.

A mala s kata ispod plače. I tako svako jebeno predvečerje dok gledaju kako Sava guta sunce.

Jeca, zavija, šmrca. Tuli. Simfonijski orkestar je goli kurac za predstavu koju ona priređuje.

Mlada je. Oboje su mladi. Doselili su u zgradu ima nekoliko mjeseci. I od tada su scenografija i vokalne izvedbe zgrade dignuti na višu razinu. Što od zvukova bacanja stvari, njezinih vriskova i njegovog psovanja i vrijeđanja do njezinih mini izvedbi u kutu skučenog balkona u koji se zavuče. Toliko sićušna i krhka da je Masterica ne može ni vidjeti kada se diskretno nagne frcnuti još uvijek upaljeni čik preko ruba zgrade.

Vratila se u boravak pluća ispunjenih nikotinom i zadovoljstvom. Narančastog predmeta nije bilo. Jaknaš je napustio gnijezdo. I sama je odlučila protegnuti noge nasipom. Ugurala je stopalo u istrošenu starku, promrdala ga lijevo desno da sjedne kako spada pa ponovila radnju s drugim stopalom. Klateći nogama je skakutala niz stepenice kada je nabasala na mladića zajapurena lica kojem je žila ludača još uvijek pulsirala ispod kože. Mladić je bio Skladatelj. Glavni odgovorni za vokalne izvedbe mlade Solistice na balkonu. Nezainteresirano ju je pogledao i produžio prema izlazu. Masterica je i dalje skakučući također nastavila put prema izlazu iz teatra.

Razmišljala je tijekom šetnje o Solistici. Bilo joj je žao male. I sama je jednom bila slična njoj. Preplašena, nesigurna i izložena svijetu da je šamara s koje god strane stigne.

Vraćajući se nazad zastala je ispred njihovih vrata. I ni sama ne zna zašto pokucala. Ne radi inače takve stvari.

,,Tko je? “ – nesigurno će mala.

,,Ma…ovaj…susjeda. S kata iznad.“ – odgovori Masterica.

Muk.

Meškoljenje. Radnje po stanu. Zvuk bosih stopala čije se tapkanje udaljava.

,, Hej? Ma samo sam htjela vidjeti jesi li dobro…Čula sam te pa…“ – sada se već osjećala jebeno glupo.

Otključavanje vrata. Solističina glava proviruje van i gleda Mastericu razgoračenih očiju. I njezina žila glupača pulsira.

Jebote, tu nitko nije normalan, pomisli Masterica.

„Gle…fakat sorry…možda je glupo ali…“ – nastavlja buncati.

„Dobro sam.“  – odvrati mala otvorivši vrata.

Gledaju se. Još je niža nego što je mislila. Unatoč žili čak i djeluje dobro. Na neki sjebani način ali dobro.

„Oke. Idem ja sad…bok.“  – promijenjenog tonaliteta će Masterica.

Srce joj je lupalo 100 na sat dok se penjala prema stanu.

Čim je ušla izleti na balkon i histerično udahne poveću količinu zraka. Željela je vrištati. Održati vlastiti koncert.

Treskavim rukama zapali smotuljak koji zaiskri crveno-narančastim žarom. Crveno-narančastim kao zalazak dok Sava guta sunce.

Crveno-narančastim kao rukav odvratne jakne koji je provirivao na kauču. Iza male.

🖋️ Patricia Hećimović