MESOŽDER

 

Počeo je od usana. Svaki pravi mesožder koji drži do sebe krene od usana.

Ljubio ih je, grickao. Sisao. Činio da na kraju svakog susreta bubre i pulsiraju od krvi koju je navukao u njih. On je bivao sve gladniji, a ona sve zaljubljenija. Toliko zaslijepljena strašću da mu je postajala odbojnom.

A sve su bile iste. Sve do jedne. Glupe, mlade, naivne i beskrajno iritantno zaljubljene. Nikako nije mogao shvatiti zašto. Nije on bio Don Juan. On je bio mesožder. Kanibal. Ista stvar. Kao da je bitno čije je meso. Činjenica je da je djevojačko najsočnije. Ali meso je meso. U konačnici.

Nakon usana logični dijelovi na meniju su vrat, stražnjica. Te male zaljubljene glupače nikada neće znati koliko je nadljudske snage potrebno za ne razderati žilu kucavicu vrata dok sve modrija i modrija izbija ispod kože. I odglumiti ljubavni zanos dok glad izbija iz svake pore njegovog bića! Jadnice! Mesnate, sočne jadnice. Najfiniijih usana, grudi i vratova.

A on? Kakav kanibal, kakav Don Juan! Vrsni glumac! Oskara vrijedan!

Mesnate stražnjice, žilave ruke, masne butine… Svega se nagledao, svega se najeo.

Ali Elizabeth je imala ono nešto što ju je izdvajalo iz horde ostalih zalogaja. Ono nešto što ju je činilo drugačijom od ostalih obroka. Imala je srce. Puno, crveno, srcoliko srce koje se skrivalo iza punašnih grudi. Srce za koje se molio nebesima da budu taj konačni završni obrok koji će zadovoljiti njegovu glad, njegovu požudu. Obijest. Ovisnost. Teret. Kako god se to već zvalo.

Znao je samo da ne može više. Molio se za kraj, preklinjao za njega.

Mučila se s nakitom te snježne prosinačke večeri na 12.katu hotela Park u strogom centru staroga grada.

„Anthony, pomozi mi! Ne mogu…“ – zapomagala je pokušavajući staviti jantarni prsten koji je dobila na dar od majke prije više od 2 desetljeća.

Blago se nasmijao, prišao dami u nevolji, nježno polizao neposlušni prst i okitio ga jantarom.

„Kako sam glupa…“ – reče Elizabeth smješkajući se posramljeno s lice među dlanovima.

Znam, pomisli Anthony. Znam…Ništa novo, draga moja. Jednu večer, još samo jednu večer.

Tješio je sam sebe.

„Ukrao si mi srce, ti neobični stvore.“ – s osmjehom na licu mu je utisnula poljubac u znak zahvale i vratila se prema ogledalu.

„Tko zna što ću ti još sve večeras učiniti sa srcem.“- odvrati Anthony zainteresirano čekajući njezin tupasti odgovor.

„Ti s mojim srcem možeš činiti što te volja.“ – zaljubljeno će Elizabeth.

Očekivano, pomisli Anthony i približi se prozoru paleći cigaretu.

Uvlačeći dim i gledajući u daljinu smišljao je način na koji će nakon dobrotvorne zabave doći do njezinog srca. U doslovnom značenju. Krasti noževe za večerom i tražiti škare po hotelu bi bilo glupo. A on nije glup. Zubi su mu omiljeni alat. Uvijek bili i bit će. Ali potreban je predkorak. A on mu je nedostajao.

„Završim punđu i spremna sam za polazak.“ – zacvrkuće Elizabeth. Otvori staru kutiju s nakitom, izvuče dugu mjedenu iglu i uigranim potezima dovrši svoju posljednju frizuru.

„Idemo?“ – upita mlado janje Anthonya čije su je oči razgoračeno gledale.

„Elizabeth, s tobom i u smrt!“ – nježnim potezom joj je zabio iglu dublje u punđu i primivši je za

gola savršeno mesnata leđa rukom pokazao put prema izlasku iz sobe.

🖋️ Patricia Hećimović