NA KRAJU VREMENA

18:52.

Catherine je nervozno bacila pogled na sat na kraju hodnika pa nastavila s nepotrebnim radnjama usavršavanja svoje vanjštine koje je već previše puta ponovila u to kišno londonsko veče.

Zaglađivanje ovratnika kaputa vretenastima prstima, pomicanje bakrenih pramenova s lica i utapkavanje kao krv crvenog ruža prstom na koji je Dave stavio zavjet vječnosti prije više od 15 godina.

Jedan telefonski poziv toga jutra je poljuljao sliku uglađene kućanice, brižne supruge i majke koju je njegovala svih ovih godina.

Zzzvrrrr-zzzvrrrrr-zzzvrrrrr

,,Obitelj Joyce, molim?”- javila se nezainteresiranim ali profesionalnim tonom domaćice čim je obrisala dlanove uprljane brašnom o skute omiljene pregače.

,,Catherine…jesi li to ti?”- odgovori promukao muški glas s druge strane linije.

Ledeni val je prošao cijelim njezinim bićem.Taj glas bi prepoznala i da ga desetljećima ne čuje.

Glas nikad prežaljene ljubavi, glas koji je prvi izgovarao najslađe i najskrivenije izjave nježnosti dok su bili mladić i djevojka koji su bezbrižno trčali travnjacima Cartmela.

Glas koji je u suzama obećavao da je nikada neće zaboraviti kada je s obitelji bježao na drugi kraj svijeta. Daleko od rata, daleko od zbilje koja je tresla englesko tlo.

,,Oliver…” – drhtavo odvrati Catherine pridržavajući se rukom za rub komode ne bi li ostala na nogama.

,,U gradu sam. Odlazim večeras u 23:30 vlakom za Sunderland. Toliko sam razmišljao o ovome, toliko sam puta u glavi prolazio ovaj razgovor da sada ne bih umio složiti suvislu rečenicu.

Sastani se sa mnom, Catherine. Željeznički terminal Paddington, peron 9. Večeras u 20:30.” -izrecitira mucavim glasom muškarac.

,,Da.” – je bila jedina riječ koja je uspjela izaći iz njezinih usta prije nego što je spustila slušalicu i ista prekrila dlanom pa u nevjerici skliznula niz štok salona.

 

20:23.

Pogleda Catherine na ručni zglob pa podigne onaj isti ovratnik kaputa u naletu vjetra koji je toliko puta zagladila te večeri.

Na peronu vlada strka i komešanje. Mokri kišobrani sipaju kapi po usputnim putnicima, miris duhana i uzbuđenja para hladnu londonsku noć. Tko zna koliko još uznemirenih srdaca stoji na peronima diljem Engleske i čeka razrješenje svojih životnih priča.

Zvuk odlučnog koraka se prolomi prljavim podom perona broj 9.

I ne mora prići bliže, ne mora izravnati pogrbljenu visoku figuru, ne mora izgovoriti ni riječ.

Prepoznaje ga nakon toliko godina već na prvi pogled.

Ipak joj prilazi.

Usporenijim, nesigurnijim korakom. Staje ispred nje i gleda u tamne oči koje i dalje gore istim žarom kojim su gorjele toga proljeća na selu prilikom rastanka.

Dodiruje joj pramen koji je do maloprije sklanjala s lica. Obuhvaća mu dlan s obje ruke i uranja lice u njega. Duboko uzdahne i pogleda tople oči koje su ostarjele i oko kojih su se stvorile bore ali koje i dalje isijavaju istom strašću za životom.

I ne govore ni riječ. Nema teksta, zanijemili su oboje. Zaleđeni u trenutku. U jazu između jučer i danas koji traje preko 17 godina.

,,Morao sam te vidjeti. Nisam mogao otići iz grada bez da te ne susretnem.” – muškarac razbije tišinu ofucanim i trivijalnim izrazima davno izgubljenih ljubavi.

A Catherine šuti i dalje puneći tamne oči suzama. Krupna kap joj sklizne niz obraz i padne na Oliverov kažiprst.

,,Ne plači, mila moja. Suze neće promijeniti zbilju. Odlazim za Sunderland ali se vraćam za mjesec dana i ostajem u Londonu dok ne završim projekt na kojemu radim. Godinu – dvije. Minimalno.”

A suze samo teku i teku njezinim kao proplanak bijelim licem.

,,Sretan put, jedini. Vrijeme će odlučiti je li suđeno da se sastanemo ponovno.” – odvrati iznenađujuće odlučnim tonom Catherine, obriše suze, podigne još više onaj toliko puta nategnuti ovratnik pa se odlučno okrene na potpeticama i nestane u dubini noći.

 

22:47.

Tiho se ušulja u kuću u nastojanju da ne probudi Davea i djecu. Skine kaput, spusti ovratnik pa dlanovima dodirne uplakano lice promatrajući svoj odraz u ogledalu.

Duboko i glasno udahne pa kroz izdah dodirne onaj isti bakreni pramen koji je Oliver milovao na peronu.

Nije smogla snage izgovoriti istinu. Pustila je suze na kolodvoru da odrade posao umjesto nje.

Istom rukom kojojm je milovala pramen sada uhvati rub kose i skine periku.

Kako mu reći da njegov dolazak u grad ne mijenja bolnu istinu da nje za mjesec dana, godinu-dvije u istome možda neće biti.

Njezinu kartu za Vječna lovišta je onaj koji kroji sudbine rezervirao prije dvije godine na onkološkom odjelu Saint Bartholomew Hospital.

🖋️ Patricia Hećimović