ODBJEGLA
Ako joj povuče ruku dijagonalno prema gore i jako potegne, ruka će joj iskočiti iz plastičnog skočnog zgloba. Glavu joj je već dovela do stadija da se bez ikakvih poteškoća okreće oko svoje osi za 360 stupnjeva. Dugu plavu kosu neuredno ošišala i crnim flomasterom obojala u tamno.
Sve prekrasne haljine su odavno uništene i zapaljene šibicama pa bačene u mali koš za smeće u kutu dječje sobe. Jedino što je Marbell od odjeće ostalo je stari crni plesni triko toliko izgužvan i istrošen da se u potpunosti uklapao u lik i naličje jednom davno lijepe lutke.
Jedna od rijetkih stvari koja je Monicu mogla zainteresirati i dovoljno dugo joj zadržati pažnju i fokus bilo je uništavanje igračaka. Tepih dječje sobe s tlocrtom ulice bio je prekriven ispunama utroba plišanih medvjedića, glavama i udovima lutaka kao i istrganim i išaranim stranicama slikovnica.
Ali Marbell je bila Monicina miljenica. Osjećala je posebnu satisfakciju uništavajući tu nesretnu lutku iz dana u dan. Peter joj je stalno govorio nastavi li s tim sadizmom nad igračkama da će joj prije ili kasnije igračke pobjeći i osvetiti joj se. Ali sedmogodišnja djevojčica ionako nikada nije slušala starijega brata tako da njegove riječi nisu polučile učinak.
Upravo se vratila iz škole pokisla od nevremena koje se obrušilo nad Leicesterom. Za zadaću je trebala nacrtati buket cvijeća koji bi položila na grob svojih bližnjih povodom Dana mtvih koji je padao na sutrašnji dan. Što je djevojčica u potpunosti izignorirala jer je večeras mnogo zabavniji i značajniji praznik za nju – Noć vještica. Umjesto buketa Monica je odlučila nacrtati oronulu Marbell i predati je učiteljici kada se vrate s kraćih praznika.
Osvrnula se oko sebe po sobi u potrazi za lutkom. Letimično prešavši očima po nekoliko uobičajenih mjesta, uvidjela je da od Marbell nema ni traga ni glasa.
,,Glupa lutka! Ionako je postala preružna za igranje” – pomisli Monica, zavrti mahnito glavom pa joj dvije kao pruga duge i kao ugalj crne kečke zapljesnu lice.
Mahnito dohvati prvu bojicu koja joj je došla pod ruku i počne bjesomučno šarati stranicu knjige dok je nije rasparala po sredini. Naceri se uništenoj knjizi, snažno je baci o zid pa ponovi radnju glavom i kečkama sada šamarajući medvjediće poredane po komodi.
Ponovno se sjeti Marbell i kako bi bilo zgodno da je može pronaći pa joj iščupati pramen kose.
No, Marbellina sudbina je dočekala prvu čitavu lutku koja joj je došla pod ruku.
Bližilo se vrijeme počinka, a Monica je odbijala navući spavaćicu i ludovala je po sobi.
Igračke razbacane po podu, soba u potpunom neredu. Sve dok Peter nije banuo na vrata sobe, ugasio crtić s vješticama i pokazao sestrici put prema kupaonici. Monica je frknula, poskočila još jednom snažno po krevetu i odskočila na pranje zubi.
Smjestio ju je na počinak, zaželio laku noć pa joj pokušao dodati Marbell, no nje nije bilo.
,,Glupa ružna lutka. Neću se više igrati s njom.”- kao da mu čita misli odvrati sestrica i pokrije se poplunom preko glave.
Peter uzdahne nad samo još jednom u nizu nestalom lutkom i zatvori vrata dječje sobe. Nevrijeme se nastavilo pogoršavati, a krošnje stabala su toliko kovitlale svoje grane da je iz topline kuće prizor djelovao kao da netko ogromnim rukama pokušava dohvatiti kuću.
Malo iza ponoći prolomi se glasan grom i prene usnulu djevojčicu iz sna. Monica duboko i glasno uzdahne i osvrne se oko sebe. Na trenutak joj se učinilo da vidi obris lutke na prozoru neprirodno velikih dimenzija. Lutke koja ju je dobro podsjećala na nekoga.
Ne uspije se smiriti sve dok pred zoru oluja nije popustila i tek u praskozorje ponovno utone u san.
Na Dan mrtvih probude djevojčicu zrake sunca koje su joj nježno milovale lice i Monica protegne tijelo u krevetu. Prijeđe dlanovima preko lica kao da se umiva i skamenjena zaustavi ruke. Glasan dječji urlik se prolomio kućom.
Petre dotrči u sestrinu sobu i vikne: ,,Monica, jesi li dobro?!”
Djevojčica je skamenjeno gledala u točku ispred sebe. Marbell je s novim jutrom bila na svojoj staroj poziciji u dječjoj sobi. Ali nije bila sama. Društvo su joj pravile dvije kao pruga duge i kao ugalj crne odrezane kečke koje su još do sinoć krasile Monicinu glavu.
🖋️ Patricia Hećimović
