Priču priča Pata s Karpata

TRI-ČETIRI SAD

 

A postoje i one utrke koje su trajanjem i kilometražom duže od maratona. Ultramaratoni. Utrke na 24 sata, 48 sati. Utrke od 100 km, 170 km…čak i utrke preko 200 kilometara! A što od toga ona trči? Koju od tih disciplina ona trči? Ne može više trčati, ne može više biti u trci, umorna je.

Koliko uzastopnih maratona je istrčala u ovih godinu i pol? Trči ultramaraton nad ultramaratonima. Trči ga od 02.02.2021. od cca 16:30 h kada je drhtavim glasom i suznih očiju, s najvećom knedlom u grlu koju sam ikada vidjela, rekla: ,, Moram vam nešto reći. Nažalost, imam rak.“

Bum! I startni hitac je opalio.

Kada ih je drugi put, 14 mjeseci kasnije, ponovno posjela za stol, ona je već znala o čemu je riječ. Pripremala se svo ovo vrijeme za novu dijagnozu. Dijagnozu broj dva. Metastaze. Jer nitko ne pobijedi rak u nekoliko mjeseci. Pa tako ni ona. Najjača od najjačih. A, ne.

A on, on je petljao po kuhinji i nije želio sjesti. Kao što i uvijek petlja. Ima posla. A obje su znale zašto petlja i zašto je red u suđerici bitniji od trenutka njezine pažnje. Nije želio čuti. Ako ne čuje, onda se to možda i ne događa. Vidite, znao je i on. Svi su znali. Ona je samo trebala progovoriti i izgovoriti riječi da potvrde unutrašnje spoznaje.

Bum! Novi krug. No time for rest.

🖋️ Patricia Hećimović