VJEČNA LOVIŠTA

 

On je prvi upotrijebio izraz “vječna lovišta” za odlazak najmilijih na onaj svijet. I potpuno me uzdrmao time. Bilo je to jedne proljetne večeri dok sam ispijala prvi gutljaj iz druge boce Nikšičkog u Zvjezdanoj prašini.

Ostala sam ledeno hladna izvana, a svaka pora moje unutrašnjosti, moje srži se u tom trenutku naježila, treperila i vrištala iznutra.

Od te večeri vječna lovišta su postala neki lajt motiv našim sitnih noćnih razgovora. Često bi se on vraćao na taj termin. A ja sam svaki ali baš svaki put djelovala kao da ga ne čujem i kao da ne znam kakva se istina krije iza te sintagme.

Nije se dugo zadržao u Nedođiji. Ni godinu dana. Ali je ostavio itekakav trag s tim svojim lovištima. Sada su odjednom vječna lovišta svuda oko mene, iskaču iz paštete.

I sada, dok ležim na Trpnju, upijam zadnjih +39 celzijevih ovog kolovoza i blejim u simpatičan sunčobrančić s povješanim velikim šarenim kupaćim gaćama nepremršavog češkog para pored sebe, ja razmišljam o vječnim lovištima. Fiksirana na taj termin. I potpuno svjesna da ne mogu zakamuflirati priču, natjerati u fikciji neku Lauru da razmišlja o vječnim lovištima dok ispija prvi gutljaj iz druge boce Chardonnaya u hotelu DeChamp.

Ne. Ja, Nikšičko, Zvjezdana prašina i faking lovišta.

Love me. Čak su me i na Pelješcu pronašla.

27.08.2023. pisano na trajektu Pelješac-Baćina ilitiga Trpanj-Ploče

I večeras, skoro mjesec dana nakon Pelješca i nakon dvije boce bezalkoholne Žuje i četverosatnog razgovora o koljenima, điberima, otvaranju životnih karata, ženama i vrbovečkim ili kazališnim konjima, napokon odlučujem preseliti sadržaj iz onako pretrpane lubanje na papir.

Nedođija je postala plodno tlo za neku drugu vrstu odnosa, a vječna lovišta više nisu spominjana.

Ali su ostala u meni. U mojim jutarnjim kavama, dnevnim preaktivnim zujanjima gradom, trenucima poslijepodnevne fjake, nemilim buđenjima u gluho doba noći.

Zazirem li od spomenutog? Zaziremo li svi? Čega se zapravo bojimo?

Vječna lovišta, štoviše, zvuče kao totalni “place to be”. Ako ću ikada otvarati restoran, nazvat ću ga “Vječna lovišta”.

“Vječna lovišta kod Pate”.

-“Ej, di si?”

-“Evo pijem prvi gutljaj iz druge boce Nikšičkog u Vječnim lovištima. Kod Pate, jel…”

Jebeno.

Nedođija. Vječna lovišta.

Dva tako moćna termina nepostojećih parcela i neznanih cijena metra kvadratnog.

Nedođija, kako sandžakpedija kaže, “kraj ili izmišljena zemlja koja je krajnje negostoljubiva ili koja je nepristupačna, u koju je teško doći”.

Koliko ste spremni dati za kvadrat u Vječnim lovištima? Koliko kvadrata vam treba za ugodan i opušten boravak u Nedođiji?

I jel slađi prvi gutljaj iz druge boce piva u Nedođiji ili u Vječnim lovištima?

Što vi radite sa svojim strahovima? Utapate ih u alkoholu, na papiru ili vas žderu iznutra?

20.09.2023. pisano u toplini dnevnog boravka na Savici netom prije odlaska u Carstvo snova

🖋️ Patricia Hećimović